OGLEDI . Mateo Žagar Plurilingvizam u djelu Šimuna Košičića Benje Kraj XV. stoljeća i početak XVI. na hrvatskim je prostorima obilježila smjena epoha: uvriježenu srednjovjekovnu poetiku književnog stvaralaštva postupno su smjenjivali humanistički uzusi. Život biskupa Šimuna Kožičića Benje preklopio se upravo s tim dobom: u vrijeme njegova rođenja srednji vijek je još u punoj snazi, a već u prvoj trećini XVI. stoljeća gotovo je potpuno prevladao humanizam. I prostor njegova života odredio je karak- terističnu dvojnost: rodio se u Zadru, jednom od najsnažnijih kulturnih središta istočne jadranske obale, kojim su u to doba već pedesetak godina vladali Mleci i u kojemu je unatoč znatnoj gospodarskoj stagnaciji »baština prethodnih stoljeća još uvijek bila toliko plodna da je grad i tada bio središtem materijalnog i duhovnog stvaralaštva«, te je ostao »pored Du- brovnika, najrazvijeniji dalmatinski grad«.! Naslijedena romanska osnovica (još iz rimskoga doba, pa iz vremena kada je bio glavni grad bizantske Dalmacije), zajedno sa stalnom snažnom slavenizacijom/kroatizacijom, karakterističnom za sve antičke gradove koje su do VI. st. opsjedali uskoro i trajno nastanjeni Slaveni, oblikovala je u Zadru trajnu — multikultural- nost. Pojednostavnjeno, ona bi se mogla nazvati hrvatsko-romanskom, iako u širokom rasponu stoljeća valja uzeti u obzir i grčku komponentu, bizantsku, albansku, srednjoeuropsku, itd. ..I samo plemićko podrijetlo porodice Begra odražava spomenutu slo- jevitost, ali i u samom Zadru sve zamjetljiviju kroatizaciju romanskog stanovništva (što se temeljno ogleda u kasnijoj hrvatskoj transkripciji porodičnog imena Begna >Benja).? Arhivska su istraživanja potvrdila kako »uspon obitelji traje kroz XII. i XIII. stoljeće, da bi u XIV. stolgeću za vladavine Anžuvinaca bila na vrhu gospodarske i političke moći.«? Štoviše, 1 Raukar, Tomislav: »Zadar u doba Šimuna Kožičića Benje«, u: Zbornik radova o Šimunu * Kožičiću Benji, JAZU 1991, str. 173—183. 2 »Kad se pogledaju osobna imena koja su u obitelji nosila djeca, uočava se znatan broj hrvatskih imena, i muških i ženskih, ili svetačkih koja su dobila hrvatski oblik. Svoje su kćeri Benje slale u zadarske samostane u kojima su se redovnice i gojenice služile isključivo hrvatskim jezikom, a izgleda da neke nisu ni znale talijanski.« Usp. Kolumbić, Jelena: »Obitelj Benja kroz stoljeća«, u Zborniku, str. 94. 41