M. ŽAGAR * HRVATSKOGLAGOLJSKE LIGATURE XII. I XIII. ST. jasno radi li se o promjenama na jezičnome planu (grafematičkima), ili pak samo o gra- fijskom izrazu koji nema svoju jezičnu, od- nosno — govornojezičnu potkrepu (grafe- tičkima). Prepoznavanje karakterističnih stilističkih intervencija u grafijsku organi- zaciju pisanog materijala, osobito na području interpunkcije, jedna je od najvećih po- sebnosti njegove paleografske ruke. Nešto prije odlaska u mirovinu profesor je Hercigonja u koncepciju nastave staro- slavenskoga jezika pri Odsjeku za kroatistiku našega fakulteta (Filozofski fakultet Sve- učilišta u Zagrebu, op.) unio znatne novine: utemeljio je kolegij “Uvod u gramatologiju" s podnaslovom “Slavenska pisma".Iako smo mi sami na Katedri često to tradicionalno nazivali — paleografijom, profesor je Herci- gonja namjerno izbjegao stari naslov, opte- rećen samo jednom dimenzijom pisanoga teksta, onom “grafomorfološkom" (s čestim uključivanjem kodikoloških znanja), dakle tradicionalnom paleografijskom koja gotovo isključivo motri promjene slovne morfologije, bilo s obzirom na procjenu podrijetla pisma ili s obzirom na ustvrdivanje vremenskih i prostornih karakterističnosti. Zbog nedo- statka njezine filološke potkrepe i metodo- logije, odnosno zbog neuključivanja u lin- gvistički kompleks proučavanja, paleografiju se najčešće gotovo pejorativno nazivalo “pomoćnom znanosti", i to isključivo — povijesnom (odatle vjerojatno i izbjegavanje nazivanja paleografije — pomoćnom filo- loškom znanosti). Uvažavajući modernije pristupe pismu koji naglašavaju da je pisanje ravnopravan jezični izraz govorenju, sa svim svojim po- sebnostima vizualne organizacije, profesor je Hercigonja u hrvatsku paleoslavistiku uveo ne samo nov termin — GRAMATOLOGIJA (što ga 40 je prije nekoliko desetljeća postavio I.J.Gelb,* i koji je prošao svjetsku znanstvenu veri- fikaciju), nego i nov sadržaj kolegija o pismu. Naime, “nov metodološki pristup...", citiram ulomak iz skripte koju nažalost profesor nikada nije objavio a reci koje predstavljaju u nas — vidimo — veliku novost u meto- dologiji proučavanja i glagoljskog pisma, “... karakterizira oslobađanje od filoloških, lingvističkih, paleografijskih, epigrafijskih, psiholoških i dr. premisa i vizura, pa tako pismo postaje predmetom samostalne zna- nosti posvećene pismu kao specifičnoj pojavi i oblasti ljudske duhovne djelatosti." Drugim riječima — objekt znanstvenog proučavanja prestaje biti ponajprije pismo — kao statična kategorija, i postaje — pisanje u punoj svojoj dinamici, između pisara i čitača, uvažavajući sve okolnosti koje taj proces prate. Pisanju i pismu pristupa se napokon lingvistički ute- meljeno. Vjerujući kako se takav prošireni pristup, uz prikladnu dogradnju metodološkog apa- rata (na primjer razlikovanjem grafetike od grafematike, sa svim ustvrđenim daljnjim podjelama), može potpuno primijeniti u opisu glagoljičkih tekstova, pokušat ću sada na samo jednom grafetičkom segmentu dokumentirati njegovu filološku vrijednost, i to za jedno od, ne samo grafijski, najpro- vokantnijih razdoblja — dakle za ono tzv, prijelazno XII. i XIII. stoljeće. Ligature (spojenice) naši su paleografi, uključujući i istraživače tiskanog pisma, često opisivali. U svim je paleografijama, zajedno s neobjavljenom Vj.Štefanića, podastrt pregled najčešćih primjera, a često i podjela prema načinu vezivanja slova: s obzirom na ko- rištenje zajedničke linije ili zajedničkog slovnog oka (adekvatne/neadekvatne), ili s obzirom na vodoravan ili okomit način vezi-