S. DAMJANOVIĆ 94 Croatica 37/38/39/1992/1993. 1. Kada bi nam kakav sretan slučaj ili izniman napor na jednoj izložbi skupio baš sve što nam se sačuvalo od onoga što je hrvatskim idiomima bilježeno u srednjem vijeku, svaki bi posjetitelj otprve zapazio da je hr- vatski jezik u tom razdoblju bilježen trima pismenima: glagoljicom, bo- sanicom (bosančicom, zapadnom ćirilicom) i latinicom. Ako bi građa bila izložena po stoljećima, odmah bi se uočavalo da u prva dva stoljeća (10, 11) imamo samo glagoljicu, u naredna dva (12, 13) glagoljicu i bosanicu, a tek u 14. i 15. tim se »domaćim« grafijama pridružuje i latinica. Udio tekstova pisanih hrvatskim jezikom i latinicom ne bi na tako zamišljenoj izložbi bio osobit i iz njega se nikako ne bi moglo zaključiti da će upravo latinica u kasnijim stoljećima postati općehrvatskim pismom. To, među- tim, uopće nije čudno uzme li se u obzir da kroz sva rečena stoljeća, a naravno i prije, žive na hrvatskom tlu latinskim jezikom pisani tekstovi pa je latinica treće hrvatsko pismo samo kada gledamo tekstove pisane hrvatskim idiomima, ali što se kulturnog prostora tiče, ona je od glago- ljice i ćirilice starija, a nipošto nije nevažno i to da latinski kameni spo- menici bilježe slavenska imena hrvatskih vladara i da se na latinskim kodeksima ispisuju glose na hrvatskom jeziku, tj. da i hrvatski kulturni krugovi sudjeluju u procesu koji je Hrabar nazvao pisanjem bez reda, bez sustava.! Oni su nositelji još jednoga procesa koji će se kasnije sve više razgranati, procesa latinsko-slavenske (hrvatske) simbioze kao jedne od temeljnih značajki hrvatskoga književnog srednjovjekovlja. 1 pojava ćirilice na hrvatskom tlu uklapa se u šire kontekste mije- šanja dvaju pisama koje počinje u sam osvit slavenske pismenosti, prak- tički u samom početku ćirilometodskog djela. Miješanje ćiriličkih i gla- goljičkih slova te izmjena cijelih natpisa poznatih iz Simeunove crkve u Preslavu, u dobrudžanskom selu Besarabu, u sabornoj crkvi u Novgorodu Giriličke bilješke u glagoljičkom kanonskom Zografskom evanđelju itd. 1 U tom se kontekstu obično spominju glose u Radonovoj Bibliji, natpis na krstionici kneza Višeslava, zapisi imena uglekgnika u Ceáaárlwm mkopi.\;; au novije vrijeme osobito se naglašava značenji irolinom uklesanog natpisa lečaja na nadvorju crkve sv. Križa u Y?Jeinu (oko 800. godine), natpis danna Dobre (oko 1080) i »tepčije« Ljubomira (1088—1089) u crkvici sv. Petra u Kaš- telima. Naime u imenima i feudalnom terminu »tepči« uporabljeni su »osebujni vijugavi znaci za naše palatale (č, ž)«. Usp. o tome: E. Hercigonja, Mjesto i udio hrvatske književnosti u književnom procesu slavenskog srednjovjekovlja, Hrvatska književnost u evropskom éomzkr!u, zbornik, uredili A. Flaker i K. Pranjić, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1978, str. 85-136; o ovom Šoblemu napose na str. 101—102. Do nas su stigli samo rudimenti takvih pokušaja, ali Hercigonja ispravno zaključuje da su takvi pokušaji prilagođavanja latinice hrvatskom fonološkom sustavu morali biti češći jer to pokazuju »Žššmniji konzistentni tekst pisan latinicom Red i zachon od i ia na dil dobroga cignenia sestar nasich suetoga otca Dominichaégod: 1345)«, pa zatim iz istog su vremena i »proćućeni stihovi latiničke Pohvale Gospi (poznate kao Šibenska molitva) te Žića svetih otaca...« jer oni navode »na zak- ljučak o jednoj duljoj tradiciji pisanja hrvatskih tekstova latinicom« (Hercigonja, nav. djelo, str. 102).