w w 87 i — BAŠĆINA 3
OSNOVNO O GLAGOLJICI
1. Više od tisuću godina Hrvati su se na manjem ili većem dijelu svoga narodnoga prostora
služili glagoljicom. U 10., 11. i 12. stoljeću ona je jedino pismo kojim se bilježi hrvatska riječ,
a od 13. do 15. stoljeća više nije jedino, ali jest premoćno u bilježenju hrvatskoga jezika.
2. Do 12. stoljeća glagoljicom se služe i preci današnjih Bugara, Makedonaca i Čeha. Od
13. st. na dalje glagoljicom se služe samo Hrvati. Iznimno, glagoljica će se upotrebljavati u
samostanu Emaus (u predgrađu Praga) i u samostanu Kleparz (u predgrađu Krakowa), ali ta
je djelatnost usko povezana s hrvatskim glagoljašima koje su češki kralj Karlo IV. i poljski kralj
'Wladislaw Jagiello pozvali da ožive zamrlu glagoljicu na tamošnjim prostorima.
3. Izumitelj glagoljice Konstantin Solunski, poznatiji kao Sveti Ćiril, ostavio je u njoj tra-
gove svoje filološke genijalnosti (skupine glasova koje se slično izgovaraju, slične su i u pismu)
i svoga svjetnoazora (temeljni elementi najstarije glagoljice su kršćanski simboli: križ, trokut i
krug). Na hrvatskom tlu glagoljica će poprimiti uglaste oblike i uskladit se sa čakavskim fono-
loškim sustavom. Dobit ćemo njezin oblik poznat u znanosti pod nazivom hrvatska glagoljica.
4. Glagoljicom je pisan velik broj spomenika izvanredno važnih za povijest hrvatskoga
jezika, naše književnosti i naše ukupne, ne samo kulturne povijesti. Da Vas podsjetimo na
neke:
a) Bašćanska ploča (oko 1100.) stoji na samom početku povijesti našega jezika i naše
književnosti. Znameniti naš filolog Stjepan Ivšić nazvao ju je “dragim kamenom hrvatskoga
jezika". Pisana je mješavinom staroslavenskoga i starohrvatskoga jezika, a ta mješavina je prvi
poznati nam pokušaj da se stvori na širem teritoriju prihvatljiv književni jezik. Na ploči se prvi
put na hrvatskom jeziku spominje ime našega naroda, jer se kaže: Zvonimir, kralj hrvatski.
b) Vinodolski zakon (1288.) najstariji je hrvatski zapisani zakon i drugi po starosti
u slavenskom svijetu (iza Ruske pravde). Manje je poznato da je taj spomenik preveden na
sve tzv. svjetske jezike i neke druge, jer su povjesničari europske pravne tradicije u njemu
vidjeli posebnu vrijednost s obzirom na specifično uređivanje odnosa među ljudima. Vinodolski
zakon stoji na početku odlične hrvatskoglagoljske prakse bilježenja pravnih normi: sačuvane
su nam brojne povijesno-pravne listine i statuti gradova pisani glagoljicom. Posebno mjesto
među njima ima_Razvod istarski, njegov temeljni sloj pisan je 1275., koji na, za pravne tekstove
neobičan način (s puno elemenata koji pripadaju književnosti u užem smislu) opisuje slavenski
običaj razvođenja zemljišta. Tekst je pisan latinskim, njemačkim i hrvatskim jezikom.
c) Prvotisak Misala iz 1489. Prva naša tiskana knjiga, glagoljski Misal po zakonu
rimskoga dvora otisnut je 22. veljače 1483. Društvo prijatelja glagoljice će nastojati realizirati
prijedlog akademika Eduarda Hercigonje da se taj datum slavi kao Dan hrvatske kulture.
Vistinu je impresivno kako su se hrvatski glagoljaši brzo uključili u Gutenbergovu galaksiju
i otisnuli prvi misal u Europi koji nije bio tiskan latinicom i nije bio na latinskom jeziku.
'Tiskanje prve knjige najvažniji je korak u demokratizaciji kulture u jednom narodu: sada do
knjige mogu doći mnogi, a ne samo nekolicina za koje se one mukotrpno prepisuju. Hrvatski
glagoljaši tiskat će svoje knjige i u Hrvatskoj (Kosinj, Senj, Rijeka) i u inozemstvu (Venecija,
Rim, Urach).
5. Kada opisuju svoje najvažnije primjerke, mnoge najpoznatije knjižnice na svijetu
navedu poneku hrvatsku knjigu pisanu glagoljicom. Najljepši hrvatskoglagoljski rukopisni
Hrvojev misal (1404.) našao se u Biblioteci turskih sultana u Carigradu, čuveni Novakov
misal (iz 1386.) nalazi se u Beču; mnogi vrijedni kodeksi čuvaju se u Vatikanu, Petrogradu,
'Washingtonu, Kopenhagenu, Londonu, Oxfordu, Moskvi, ud itd. Biblioteke koje su
na različite načine do njih došle ponose se njima i tim više imamo se pravo ponositi mi, jer su
te knjige pisali naši preci.
6. Srednjovjekovna hrvatska kultura bila je tropismena. Glagoljica je bila premoćan medij
izražavanja. Nije bila, kao što mnogi misle, pa i pišu, samo pismo liturgijskih knjiga, nego i
pismo čovjekove svakodnovice na kojem je on bilježio'da je sagradio kuću, prodao stoku itd
mpešt