tj. u svakoj prilici upotrebljavati termin (staro)crkvenoslavenski jezik. Mnogi, naime, vjeruju da -je upravo to najbolji naziv a da ga je potisnuo strah od uporabe riječi »crkveni«. Ipak, to je daleko od svake objektivne znanstvene istine. Termin starocrkvenoslavenski ukazuje na najčešću funkciju toga jezika, ali najčešća funkcija nije i jedina. Nema nikakve sumnje da je najveći dio korpusa pisanog na jeziku o kojemu govorimo - liturgijski, ali i u najvećoj starini imamo tekstova koji pripadaju drugim funkcionalnim stilovima: sami Metodovi pravni tekstovi i Konstantinovi lirski pokušaji izvan su tako imenovanog jezika, a ipak tome jeziku nesumnjivo pripadaju. Osobitu bismo osjetljivost u tome morali pokazivati mi Hrvati. Naša glagoljaška tradicija je tako bogata tekstovima i svakom njezinom poznavatelju jasno je da se prvi slavenski književni jezik javlja ne samo u misalima, brevijarima i drugim liturgijskim tekstovima (mada i opet najviše u njima), nego i u našim pravnim tekstovima, i u našoj lijepoj književnosti (tzv. beletristici). Pročitamo li npr. pažljivo već tisuću puta čitanu Bašćansku ploču, zapazit ćemo da je u njoj uočljivo više osobina prvoga slavenskoga književnog jezika nego elemenata hrvatskih idioma, štoviše, možemo je držati pravim primjerom teksta pisanog hrvatskim tipom općesla- venskoga književnog jezika.“ Taj bismo jezik mogli zvati hrvatskostaroslavenski da izbjegnemo vrlo udomaćen ali posve nezadovoljavajuće objašnjen termin redakcija. Najčešće se kaže da je redakcija nenamjerno unošenje elemenata pišćeva govora ili govora njegova kraja u starosla- venski tekst, za razliku od recenzije gdje je to unošenje namjerno. Onda se dalje npr. kaže da se u hrvatskoj redakciji nosni samoglasnici zamjenjuju: prema q stoji u, a prema e stoji , hrvatskim tekstovima uopće nema nazalnih samoglasnika, pa je tvrdnja da su zamijenjeni nehotično posve neodrživa. Tako je i s nekim drugim jezičnim osobinama. Terminu redakcija trebat će dati novo i precizno značenje, ili ga valja napustiti. Zanimljivo je pitanje što je općeslavenski književni jezik našao u pojedinim slavenskim zemljama kada je tamo stigao i u kakve je odnose stupao s idiomima pojedinih slavenskih naroda. Ako problem promatramo s etničke strane, taj je jezik morao biti doživljavan, i moramo ga danas promatrati, kao nešto tuđe, vanjsko u odnosu na narodne idiome, ma kako to tuđe bilo srodno u tadašnjem vremenu i ma kako bilo drago u usporedbi s nametnutim drugim jezicima koji su doživljavani kao simbol tuđinske vlasti. Općeslavenski književni jezik nosio je u sebi gornjega, a osim toga se pritom najčešće i ne misli na razlikovanja koja su gore spomenuta), i mi ćemo ga u nešto širem, općem značenju u ovoj knjizi ovako zvati (tim više što su u njezinu građu u Čitaonici uključena i neka djela koja ne pripadaju crkvi, pa prema tome niti crkvenoslavenskom jeziku u užem smislu riječi)« 'Takav stav očito upućuje na problem naziva koji bi obuhvatio i kanonske i redakcijske tekstove kao cjelovit korpus pisan jednim, mada ne i jedinstvenim jezikom. 'Termin starocrkvenoslavenski upotrebljavaju neki vrlo istaknuti slavisti, npr. V. Vondrak, T. Lehr-Splawinski, N. van Wijk, P. Diels, N. Trubeckoi, H. G. Lunt i mnogi drugi. Ipak, važno je uočiti da znatan broj istraživača ima potrebu da odmah na početku istakne kako je riječ o književnom jeziku. Tako npr. T. A. Ivanova (Staroslavjanski jazvk, Moskva 1977, str. 5) prvo poglavlje svojega udžbenika naslovljuje ovako: Staroslavenski jezik - opći književni jezik slavenskih naroda (prev. S. D.), G. A. Haburgaev (Staroslavjanski jazvk, Moskva 1974, str. $) na samom početku kaže »da staroslavenski jezik nije živi, govorni jezik nekoga od slavenskih naroda, nego pisani, književni (podertao G. A. Haburgaev) jezik stvoren za potrebe crkve« (prev. S. D.). Makedonska paleoslavistica R. Ugrinova — Skalovska (Staroslovenski jezik, Skopje 1979, str. 13) kaže: »Imajući u vidu njegovu ogromnu ulogu najprihvatljiviji je naziv staroslovenski jezik (podertala R. Ugrinova-Skalovska). To ime koje ne kazuje kojoj slavenskoj skupini pripada, ukazuje na lingvističko značenje toga jezika za povijesno proučavanje slavenskih jezika kao prvog i najstarijeg slavenskog književnog jezika« (prev. S. D.). 1 na početku jednog od najnovijih čeških udžbenika (R. Večerka, Staroslavčnstina, Praha 1984, autor prvi dio naslovljuje ovako: Nastanak najstarijeg slavenskog književnog jezika. *_ Stj. Damjanović, Jezik Baščanske ploče, »Fluminensia« 1-2, Rijeka 1991, str. 71=77. 377