ZBORNIK LOVRANŠĆINE, knjiga 3, 2014. glagoljicom. Ne može se pouzdano tvrditi, ali vrlo je vjerojatno da je u mjestima gdje su i pronađeni kao grafiti (pa tako i ovdje u Lovranu) postojala organizirana poduka, svojevrsna škola za mlade glagoljaše, dakle žakne (dakone), koji su zasigurno već vladali svojim prvim pismom (zacijelo latinicom). Štoviše, ni u kojem drugom istarskom mjestu nije sačuvana tolika koncentracija grafitnih abecedarija kao ovdje, na vrlo malenu prostoru uz oltar. Upravo su istarske crkve poznate po likovnoj obradi svojih zidnih ploha, pa stoga uparane riječi i ostaju dobro vidljive. Broj pronađenih grafita, različitog vremena postanka, različitih izvedbi, vrlo uvjerljivo svjedoči o brojnosti kruga prepisivača glagoljskih knjiga. Već i prema tomu, prema brojnosti glagoljskih grafita u Lovranu, opravdano je govoriti o tome gradu kao jednom od većih pisarskih središta u ranonovovjekovnoj Istri. Djelimice podudarno sa spomenutom, uvjetno rečeno dimen- zijom naknadnog, autoreferentnog ili pokusnog pisanja povezan je i nastanak ksenografskih abecedarija, koji se upisuju kao dodatak nekim neglagoljičkim kodeksima kako bi se nevježe, one koji bi htjeli doznati više, sustavno uputilo u novo pismo (npr. u zapisima Jurja iz Slavonije u jednom latinskom kodeksu iz XIV. st. ili pak u Radosavljevu zborniku, bosaničkom spomeniku iz sredine XV. st). Iz starijih stoljeća srednjega vijeka, kada je glagoljica nerijetko mogla biti i prvim pismom (pogotovo u nekim regijama) i kada se usvajala ranije, u mladoj dobi, sačuvan je i manji broj abecedarija — bilo cjelovitih, bilo u fragmentima. Treba osobito istaknuti da se upisivanjem u oličenu žbuku, pa makar ona i bila svježa pa time i podatnija za pisanje, nikako nije mogla postići ista tehnika pisanja kakva se zahtijevala povlačenjem pera po pergamentu, dakle elastičnim sredstvom kojim se ispušta odgovarajuća količina tinte, po meku materijalu koje može tu tintu u optimalnoj mjeri upiti. Kao što vrijedi i za sve grafite, a pogotovo za uklese u kamen, ni slova abecedarija ne mogu odraziti pravilne proporcije slovnih dijelova (jer nisu pisani u crtovljem omeđenom četverolinijskom retku), kao što se iz njih ne može prepoznati ni slovni duktus, tj. karakteristična pravila o redoslijedu i smjeru upisivanja linija, što se odražava na toliko — za uglatu glagoljicu — prepoznatljiv odnos okomitih tankih i horizontalnih debelih linija, što je popraćeno nužnim oštrim uglovima i reduciranom oblosti. Spomenimo da je ovo teren na kojemu su se i hrvatski filolozi, paleografi, i žešće sukobljavali, a neka nerazumijevanja ostala su živa sve do današnjih dana (posebice u pogledu rekonstruiranja izvorne glagoljice na temelju stanja u kamenim zapisima). 68