OCJENE 1 PRIKAZI SLOVO 61 (2011)

mnogo truda da sažme dosadašnja znanja o Praputnjaku i cijelom Vinodolu,
unutar kojega se — ponad Bakarskog zaljeva — ovo malo mjesto nalazi, i to
ponajprije kroz prizmu povijesti koja nam je predočena u Vinodolskome
zakonu.

Koncepcija ove knjige od tristotinjak stranica zasigurno ne odgovara
standardima oblikovanja znanstvenoga izdanja, ni po svojoj obradi nasli-
jeđenih znanja (preciznom citiranju te navođenju korištene i raspoložive
literature), niti po argumentacijskoj razradi, niti po neobičnoj kombinaci-
ji transliteracije i transkripcije teksta. Podvrći se takvim pravilima autoru,
kako i sam piše u Uvodu, i nije bila namjera. Svoja stečena znanja i nove
spoznaje podastro je, ukoričene u ovom zavičajnom izdanju, prije svega
svojim sumještanima, ograđujući se izrijekom od preuzetnosti obrade ve-
likih tema. Unatoč takvu jasnu, nepretencioznu, autorovu određenju, zbog
važnih iskoraka koji pridonose tumačenju ovog prevažnoga hrvatskoga je-
zičnoga i povijesnoga spomenika, smatramo ih važnima predočiti paleosla-
vističkoj i kroatističkoj javnosti.

U posljednjih tridesetak godina ovo je već treće monografsko izdanje
koje se bavi Vinodolskim zakonom (Josip Bratulić objavio ga je 1988., Lujo
Margetić 2004.). Od prethodnih dvaju ovo izdanje razdvaja, osim spome-
nutih laičkih manjkavosti, ponajviše fokusiranje na prepisivačku dimenziju
teksta koji je sastavljen potkraj 16. stoljeća prema starijem predlošku (tako-
der prijepisu), koji slijedi onaj izvorno sastavljen 6. siječnja 1288. g., te upu-
ćivanje na nekoliko vrlo važnih rekonstruiranih pogrešaka. Autor tvrdi kako
-je i sam izvornik sastavljen u 13. st. nastajao kroz »više sati«, kako je »u
hodu« bio dopunjavan i prilagođavan, kako vjerojatno i nije zabilježen baš
istoga dana kada se zasjedalo kod kneza, ali i kako su neke odredbe ostale
nedorečene. Iako je dopustio mogućnost da je tako moglo biti jer je smisao
odredbi zacijelo bio svima dobro poznat, tumačenja zapaženih površnosti
potražena su i u prepisivačkim omaškama. Tako je već na prijelazu s prve
na drugu stranicu pisar dvaput ispisao istih pet redaka, ali već s nemalim ra-
zlikama (bluenja : bluene, detce : dica, izbrani : zbrani, Ćrna : Črna...) koje
dobro pokazuju do kakvih je i kolikih promjena moglo doći samo u jednoj
prepisivačkoj prilici. To nas vodi pretpostavci da je prepisivanje teklo i po
slušnom principu (pamćenjem cijelih odlomaka), ili — što je manje vjerojat-
no — da je prepisivač tekst znao napamet. Vrlo je zanimljivo da ne postoji

342