Prikazi i osvrti FILOLOGIJA 53(2009), 105—116 nika kao »hrvatskoga narodnog (čakavskog)«. Činjenica pak da je naš po mnogo čemu najvažniji jezični i pismovni spomenik napisan jezikom koji je u osnovi staroslavenski nimalo ne umanjuje njegovu hrvatsku dimen- ziju: zakonitosti oblikovanja književnoga nacionalnog jezika ne poklapa- ju se za zakonitostima funkcioniranja narodnih govora koji književni je- zik okružuju. U prilogu o jeziku glagoljske Regule Svetoga Benedikta (181 — 205) ponajviše ga je zanimala sposobnost naših glagoijaša da s latinsko- ga prevedu na jezik hrvatske knjige XIV. stoljeća iznimno važan crkveno- pravni dokument, funkcionalno visoko postavljen, ali i s velikom potre- 'bom da se u cijelosti dobro razumije, odnosno da bude bolje primljen, tj. da bude bliži gramatičkom i leksičkom registru govornoga jezika. Upra- voje u analizi ovoga teksta Damjanović vrlo dobro pokazao kako se u mo- trenju slojeva miješanja hrvatskih elemenata i staroslavenskih nipošto ne smije zanemariti da se u velikom dijelu teksta i ne zamjećuju karakteristič- ni »staroslavizmi« ili »kroatizmi«, odnosno da dominira relevantan sta- bilni — zajednički sloj, i da u takvu formiranju jezika zasigurno stoji stan- dardizacijska zamisao, u kojemu će karakteristični staroslavenski elemen- ti zapravo značiti poveznicu sa staroslavenskom kulturom, s kojom su se srodili neki naši priobalni benediktinski samostani. Dok su naprimjer za- mjenice u tekstu ustrojene u skladu sa starohrvatskim stanjem, u glagol- skim paradigmama došlo je do većih odstupanja, i to različito po licima. Tako u prezentu 2. lica jednine dominira staroslavenski nastavak -ši, a u 1. licu množine piše se gotovo isključivo starohrvatski oblik -mo. Posve nas je Damjanović uvjerio da se takav odabir ne može nazvati neredom ni slu- čajem, odnosno da je prevoditelj, li redaktor starijeg prijevoda, jasno htio uspostaviti jasniji odnos prema staroslavenskome jeziku koji je on oči- gledno smatrao »starijim književnim oblikom svoga jezika«. Sve razlike po odabranim oblicima iscrpno su dokumentirane. Niz opisa funkcionalnih inačica jezika hrvatskoga srednjovjekovlja nastavlja se Prvotiskom glagoljskog misala iz 1483. godine, koji je tipičan re- prezentant hrvatskostaroslavenskoga jezika (hrvatske redakcije starosla- venskoga) XV. stoljeća, namijenjenoga najvišem — liturgijskom registru književnoga jezika (206—225). U četiri rasprave, izvorno i najdavnije nastale (sedamdesetih godina prošloga stoljeća), Damjanović je na korpusu korizmenih propovijedi iz Zbornika Broza Kolunića, sastavljenoga u XV. stoljeću, obradio — nakon uvodnog prikaza problematike određenja književne i jezične funkcije sa- mih propovijedi u poetici srednjovjekovlja — tri fonološke teme: status refleksa jata, vokala q, te slogotvornih r i 1 (226—297). Upravo je njihova obrada postala Damjanovićevu radu zamašnjakom koji će do danas, raz- 111