O jeziku glagoljaša (Stjepan Damjanović: Jezik hrvatskih glagoljaša, Matica hrvatska, Zagreb, 2008.) Tanja Kuštović Sam nas naslov ove knjige upućuje na to što je autor proučavao i koje će spoznaje s nama podijeliti. Kad se kaže jezik glagoljaša, ne ra- zlučuju se vrste tekstova, odnosno ne specificira se je li riječ o poeziji ili prozi, o liturgijskom ili neliturgijskom, o beletrističkom ili o prav- nom tekstu, o zapisu koji je otisnut ili pisan rukom ili možda uklesan u kamenu. U ovoj je knjizi riječ o jeziku tekstova svih vrsta. Naravno, o jeziku glagoljaških tekstova ne može se unutar jednog naslova govoriti o svemu, pa je autor knjigu podijelio u trinaest tekstova u kojima obrađuje pojedine jezične probleme. U tekstu Hrvatski glagoljaši i počeci hrvatskoga jezika autor nas vodi na »izložbu« početaka hrvatske pismenosti. Tu govori o činjenici da se hrvat- ski jezik u srednjem vijeku bilježio trima pismima: glagoljicom, zapadnom ćirilicom (bosanicom, bosančicom) i latinicom, pri čemu se glagoljicom pisalo u 11. stoljeću, glagoljicom i bosanicom u 12. i 13. stoljeću, a svim trima pismima u 14. i 15. stoljeću. Kasniju prevlast latinice na našem prostoru objašnjava, između ostalog, i činjenicom što su latinske tekstove Hrvati susreli prilikom doseljenja. No, kada je riječ o hrvatskom jeziku, glagoljična pismenost je, u srednjem vijeku prevladavajuća. Dokaz za to su tekstovi različite namjene. Damjanović predlaže shemu kojom se prikazu- je kojim su idiomima pisani glagoljični tekstovi 15. stoljeća. Po toj shemi, idiomi su: hrvatsko(staro)crkvenoslavenski kojim se pišu liturgijski teksto- vi; čakavsko- crkvenoslavenskim amalgamom se pišu beletristički teksto- vi, a čakavski se koristi za bilježenje pravnih, a povremeno i beletrističkih tekstova. Autor nas analizom uvjerava da su glagoljaši znali staroslavensku normu i da nipošto nisu bili neuki, što se često i u znanstvenim krugovima donedavno moglo čuti i u filološkim radovima pročitati. 190 KOLO 3-4// 2009.